Ajmo u planine

KUTEREVO - KRASNO - NP SJEVERNI VELEBIT

“Kada na vrhu ostaneš bez daha, neka to bude od ljepote, a ne od iznemoglosti.”

Plan je skovan. Preko Krčkoga mosta, pa prema Crikvenici. Vozimo uz obalu sve do Senja gdje se serpentinom uzdižemo prema Žutoj Lokvi. Ovdje se priključujemo na A1 i izlazimo u Otočcu. Nakon predaha uz prvu jutarnju kavu krećemo dalje prateći znakove za Kuterevo. Udaljavajući se od civilizacije klizimo uskom planinskom cestom i prolazimo kroz zaseoke koji kao da ne pripadaju današnjici. Razmišljam kakav život vode ti stanovnici, idu li ikada do Otočca, ima li djece u tim kućama i koliko često poštar ovdje svraća. Ima li vrijeme ovdje drukčiji tijek? Jer zrak ima itekako drukčiji miris. I trava. A šljive imaju okus po pravim šljivama. Ne mogu, a da se ne zapitam, nije li ta izoliranost zapravo uspjela očuvati ono za čime suvremeni čovjek neprestano traga. Posjećujemo li tiha i mirna mjesta zbog tih izgubljenih osjećaja u nadi da ćemo pronaći mir u sebi?

“Zato lagano, korak po korak, prati puteljak. Nije teško. Discipliniraj se i diši. Uživaj u usponu. U dahu i koraku.”

Kuterevo se rasprostrlo pred nama. Gledamo ga s ceste, rasteglo se koliko je dugo i široko. Prilazimo utočištu za medvjede koje osnovano je 2002. godine u svrhu zaštite medvjedića napuštenih od majke i zaštite njihovog prirodnog staništa. Ono je otvoreno stalno – od proljeća do kasne jeseni. Srce ovoga mjesta jesu zasigurno volonteri koji ovdje borave, brinu se i hrane životinje, održavaju stanište i izrađuju suvenire. Dolaze iz čitavog svijeta, a mi smo imali priliku razgovarati sa volonterom iz Francuske koji govori hrvatski. Ti su vrijedni ljudi izradili i predivan kutak koji otkriva zanimljivosti medvjeđeg života. Koliko je težak beba medo, kakve je veličine šapa desetogodišnjaka, što jedu ljeti i gdje sve žive, samo su neke od brojnih informacija koje ovaj kutak pruža. Savršen je za djecu jer će, zbog crteža i načina na koji je sve uređeno, sa zanimanjem pratiti i zapamtiti nešto iz medvjeđeg svijeta. Kažu da ih u Kuterevu ima devet, no mi smo vidjeli samo tri. Bruno je bio zabavljen jelom, drugi se kupao i ronio u bari, dok je treći, pod sparinom sunca, elegantno odšetao u debelu hladovinu. A mi lagano prema autu i pravac Krasno.

Cesta do Krasnog je dobrim dijelom makadam, a vožnja traje dvadesetak minuta. „Krasno!“, mislim si. I zaista, dočekalo nas uz cestu krasno moderno zdanje Kuće Velebita. Ovaj je centar nešto što se nikako ne smije zaobići. To je onaj trenutak kada osjetiš ponos da u tvojoj zemlji postoji nešto ovoliko divno, suvremeno, sadržajno i sa zaokruženom pričom. Kada se vizualni identitet, arhitektonsko zdanje i priča koja te očekuje unutra savršeno nadopunjuju, onda znaš da će ovaj posjet imati težinu, ostavit će traga i izazvat će želju za pisanjem i dijeljenjem preporuka. Kuća Velebita ide ravnopravno uz bok Muzeju Apoksiomena i Muzeju krapinskih neandertalaca, a upravo bi više ovakvih, a manje YouTube sadržaja, trebali konzumirati naši školarci. Kuća Velebita je odlična početna točka za istraživanje i informiranje o toj velebnoj planini. Osim za postav, u ponudi je i ulaznica za NP Sjeverni Velebit. Interaktivni sadržaj rasprostire se na četiri etaže. Kako nastaju snježne pahulje, kako puše bura, kako miriše bilje Velebita, kakav je osjećaj letjeti i kako izgledaju hologrami leptira – samo je dio onoga što nudi prizemlje. Slijedi geologija, nastanak velebitskog masiva prikazan kroz geološka razdoblja, ovdje možete opipati uzorke stijena, baciti kamen i dočekati da padne u rupu, a saznat ćete i to da Afrika gurajući Europu pritišće Velebit na konstantni rast. Pod krovom je smješten multimedijalni prostor, prikaz planinskog i težačkog življenja te kutak za djecu. Kao šlag na kraju ostaje simulacija spuštanja u Lukinu jamu (najdublja jama na Velebitu – 1431 m). To je lift s jednom ostakljenom stranom gdje se polaganim kretanjem, prikazom stijena i speleologa stvara dojam spuštanja u jamu. Nešto genijalno i za djecu očaravajuće! Realno, obilazak bi mogao trajati puna tri sata, no ako idete s djecom računajte da će vam trebati oko sat vremena (ovisno o tome koliko brzo vaši jure naprijed, tj. koliko ih jako goni znatiželja).

Vrijeme je ručka, a 200 m dalje nalazi se Libertas. Nismo oduševljeni, no sjediti uz cestu u Lici je poseban doživljaj. Od prometa ni p, samo quad s dvije maloljetnice. S druge strane ogromna zelena ledina, tišina i svježi zrak. Ajde, to što je jelo bilo malo gumeno, može proći kao i sve drugo u Hrvatskoj. Šalu na stranu jer hoću reći - šteta da se uz ovakav objekt kao što je Kuća Velebita, nije napravio pošteni restoran s više od dva jela na meniju. No dobro, Kući je tek dvije godine, evo uskoro će i restoran. „Krasno!“, mislim si.

Počinje uzbudljiv dio uspinjanja na Zavižan. Automobilom najprije. Od ulaska u Nacionalni park Sjeverni Velebit do parkirališta vodi makadamska serpentina obgrljena šumom s obje strane. Konačno smo pri vrhu, parkiramo i krećemo na posljednju dionicu puta – uspon do vrha Zavižana. Uspon nije zahtjevan, cesta je začudo asfaltirana, a pješačenje traje petnaestak minuta. Djeca zahvaljujući ručku i spavancu od pola sata, etapu odrađuju bez po` muke. Putem naiđem na plastičnu bocu Jane s okusom naranče elegantno bačenu uz cestu. Uzmem ju s namjerom da ju bacim negdje u domu ili prije ako se ukaže kakva kanta za smeće. Kantino ukazanje nisam doživjela, ali zato jesam ono Velike Kose. Ugledavši taj vrh javila se želja za uspinjanjem. Jer pogled s tog špica mora izgledati bajno. Zašto? Zato jer je prema moru! No, što ću s bocom? Ruksak je ostao na muževim leđima, a on je već bio krenuo prema planinarskom domu. Ništa, odlažem bocu u nadi da nitko neće vidjeti i pogrešno protumačiti moje odlaganje plastike u prirodi (jer vratit ću se po nju, i jer naravno, nitko ju nije ni pipnuo, a kamo li pokušao baciti u smeće). Penjanje na Veliku Kosu oduzima dah ako kreneš kao sivonja sa ludom željom da se čim prije dočepaš pogleda. Zato lagano, korak po korak, prati puteljak. Nije teško. Discipliniraj se i diši. Uživaj u usponu. U dahu i koraku. Kada na vrhu ostaneš bez daha, neka to bude od ljepote, a ne od iznemoglosti. Pogled na kvarnerske otoke čini se nevjerojatnim, čarobnim i nestvarnim. Čula sam priče da vile stanuju na obroncima ovih krajeva, pa se pitam nije li možda Velika Kosa doista njihovo stanište? Jer čarobno je svakako. Ostalo nam je još samo spustiti se s Kose i popeti se na suprotno brdo gdje je smješten planinarski dom i najstarija visinska meteorološka postaja Zavižan. Kava na 1594 m nadmorske visine s pogledom na otoke – ma tko to može platit! Uživali smo u posljednjim zagrljajima sunca i tišini koju samo planina može proizvesti. Mir i neka pozitivna energija. Iznad svega, a duboko u sebi. To je ono po što smo došli!

Velebit ima moć. On te začara, obuzme svojom ljepotom i snagom. On ti priča tišinom, a ti slušaš. Slušaš i uživaš. On ti nudi najljepše poglede – i to ne one u daljinu, već one u samoga sebe. I već tada znaš, vratit ćeš se opet. A on te čeka i raste.

P.S. Boca Jane s okusom naranče sretno je skončala u kanti planinarskog doma.