Meridijani i paralele koji život znače

Nina i ja se znamo cijeli jedan život. Vrtić, osnovna i srednja škola. Čak smo i stan dijelile tijekom prve godine studiranja iako smo studirale na različitim fakultetima. Takve ljude držim blizu sebi i smatram ih velikim i važnim dijelom svoga života. Ona je uvijek nasmijana pozitivka, sanjar, jedna predivna duša. Nikad neću zaboraviti njenu maštariju o medenom mjesecu na Maldivima. Bile smo još klinke, a Maldivi su mi se činili apsolutno nedostižni i za bogataše rezervirani raj tamo negdje na kraju svijeta. No, ne i njoj. Ona je vjerovala u svoj san godinama. I sigurno već pogađate, Nina je bila na svom medenom mjesecu upravo u tom raju. Ne šalim se, imam njenu razglednicu.

Nije jednostavno u jedan uvod ugurati cijeli život, ali možda najljepše i najvrijednije čemu me ona naučila jest da bez osmijeha dan ne vrijedi i da se snovi ostvaraju. S obzirom da je Nina velika zaljubljenica u putovanja i otkrivanje svijeta sa svojim Nevenom, ovaj razgovor je posvećen upravo tome. Kavicu u ruke i uživajte!

Nina, sjećaš li se kada se rodila tvoja ljubav prema putovanjima i zašto uopće putuješ? Da li je za tebe putovanje bijeg ili otkrivanje?

Da budem posve iskrena, ne sjećam se točno gdje je i kada krenula ta ljubav prema putovanjima: u kratke izlete po Hrvatskoj sam se svakako zaljubila još u djetinjstvu kada su mene i brata roditelji vodili i to najčešće po Gorskom kotaru, koji je sam po sebi prekrasan i do dana današnjeg mi nije dosadio, a sjećam se dobro i svog prvog velikog putovanja u životu, a to je bilo kada sam imala 13 godina i kada sam išla sa svojom obitelji u Englesku, odnosno Veliku Britaniju. Tada sam vidjela uživo i Stonehenge (valjda se tako piše!) i mislim da sam po prvi put u životu osvijestila da stojim i gledam u jedno od poznatih svjetskih građevina, a da nije na slici. Cijela ta zelena Engleska me oduševila i mislim da je to bio prijelomni trenutak za mene. Htjela sam vidjeti još.

Za mene je putovanje otkrivanje novoga: od otkrivanja novih prirodnih ljepota, arhitekture, kulturno-povijesnih spomenika, muzeja, ljudi i običaja pa do otkrivanja nečeg novog u meni samoj. Putovanje je za mene veliko bogatstvo, nešto što u meni ostaje doživotno.

Molim te podijeli s nama neku andegdotu.

Hmm, anegdota bi se dalo pronaći u mojim putovanjima, ali podijelit ću jednu staru i vrlo smiješnu anegdotu još iz srednje škole, koja je i tebi jako poznata. U srednjoj školi sam bila na razmjeni učenika u Italiji, u Bergamu. To znaš jer si i ti bila prisutna. Jedan dan smo išli na izlet u Milano s našim talijanskim domaćinima i naravno, zaljubila sam se u prekrasnu katedralu D`uomo. Kako je katedrala ogromna, nas 3 prijateljice (ti, ja i M) smo se odmakle pedesetak metara od naše grupe kako bi mogla pošteno fotografirati crkvu, jer mi nije stala u kadar. Fotkala sam crkvu, putem smo se zezale i uživale, vratile smo se natrag nakon 5 minuta - kad ono - nigdje nikoga od naše grupe. Prvo šok i nevjerica, smijeh, pa onda panika. Nas 3 srednjoškolke u Milanu, bez ikoga. Pošto smo vidjele policajca, otišle smo do njega i pitale ga je li vidio gdje je otišla velika grupa srednjoškolaca, ali nam nije bio od pomoći. I tada smo same krenule nekim putem koji nam se činio da bi mogao biti pravi. Naravno, nakon 15 minuta traženja i nakon što smo obišle cijelu katedralu, a nikoga nismo našle, sjetile smo se one dobre stare uzrečice da kada se izgubiš, čekaj na tom istom mjestu gdje si se izgubio. Vratile smo se natrag ispred katedrale i baš tada smo ugledale dvoje prijatelja iz naše grupe koji su nas tražili. Uh...Isti taj dan, samo pola sata kasnije, pobježe mi podzemna željeznica pred nosom dok cijela ta grupa odlazi vlakom u nepoznato. Srećom, osim mene, izvan vlaka je ostala i jedna od naših talijanskih prijateljica, pa smo se držale zajedno, kontaktirale njezinu profesoricu i na kraju smo se našle s grupom. Uvijek se sjetim tog događaja i umirem od smijeha, iako nam tad nije bilo baš svejedno.

Kako se nosiš s nenadanim situacijama (primjerice otkazan let, prevelike gužve u muzejima, javnim mjestima i slično)?

Do sada nisam imala iskustva s otkazanim letom, ali kada smo se vraćali iz Portugala skoro smo zakasnili na drugi avion, jer nam je prvi kasnio u startu, a i vrijeme između letova je i tako bilo kratko. Cijelo vrijeme smo jurcali po aerodromu, nadajući se da će nas čekati, s obzirom da je ista kompanija bila u pitanju. Kako je, osim nas, bilo još dosta ljudi koji su također kasnili, avion nas je ipak čekao. Naravno, u tom trenutku dok još ne znaš ishod svega tražim alternative, pa sam tako razmišljala koji je drugi način na koji bismo iz Beča došli u Zagreb. Teže se nosim s gužvama, zaista ne volim gužve, ne volimo ih niti Neven (suprug suputnik) ni ja. Može se dogoditi da, kad vidimo da je negdje velika gužva da jednostavno odustanemo od ulaska. Kada se radi o nekim kulturno-povijesnim spomenicima ili muzejima koje ne želimo propustiti onda kupujemo ulaznice online, pa tako izbjegnemo čekanja u redu.

 Što je uvijek spremljeno u tvojoj prtljazi?

Uvijek nosim rezervne cipele, obavezno pernicu u kojoj imam sve što mi je potrebno da zapišem ukratko doživljaje s putovanja, prije sam nosila obične male bilježnice, a sada nosim svoj Putnički dnevnik, odnosno Traveler`s Journal, koji jedva čeka da ga popunim.  Nosim uvijek dovoljno odjeće za sve dane boravka i bez obzira što putujem ljeti (onda kada putujem ljeti) uvijek nosim i jednu majicu dugih rukava, za svaki slučaj. Naravno, tu je i ona osnovna kozmetika, ali ništa pretjerano (maskara, rumenilo, tuš, puder, krema za lice i krema za ruke), flasteri, tabletice za glavobolju i slično i obavezno neku knjigu za čitanje, jer volim čitati. Naravno, nigdje ne idem ni bez fotoaparata!

 Kako kratiš vrijeme za dugih letova ili vožnji?

Kada letimo na duge staze onda obično gledam kroz prozor, promatram okoliš, gledam filmove ili pokušavam spavati. Kada se negdje vozim nikada ne čitam knjige jer mi bude muka.

 Na koji način bilježiš uspomene i čega se želiš sjećati?

Najveći dio uspomena čuvam duboko u sebi i to su one uspomene koje su ostavile neizbrisiv trag u meni. Volim se sjećati zapravo svojih osjećaja - kako sam se osjećala u određenim trenucima - npr. kad sam prvi put stala na predivni pijesak dugoželjene i sanjane destinacije, dok istražujem neki grad ili slušam prekrasne valove Indijskog i Atlantskog oceana... Volim pamtiti te osjećaje. Uvijek sam voljela i nositi sa sobom neki blokić ili bilježnicu kako bih mogla zapisati doživljaje i da ne bih nešto zaboravila, pa to isto radim i danas, uz to što danas, zajedno s Nevenom snimam filmiće s putovanja, kako bi nama, a poslije i našoj djeci bio lijepi podsjetnik na putovanje.

Mnogi misle da moramo imati hrpu novaca da bismo mogli putovati. Da li je to istina?

Ne, zaista nije potrebno imati hrpu novaca za putovanje. Naravno, ima destinacija za koje vam zaista treba poprilična količina novaca, ali i to sve ovisi o tipu putovanja koje želite. Ukoliko želite odsjesti u nekom resortu i to da imate uključeno sve u cijenu (all inclusive), želite biti posve opušteni i neopterećeni svime - onda ćete morati potrošiti nešto više. Ukoliko želite samostalno istraživati, nije vam potreban najbolji mogući smještaj, imate volje kuhati si sami, volite isprobati lokalni prijevoz: autobus, podzemna ili vlak, onda tu možete proći puno jeftinije. Naravno, tu su i kraća vikend putovanja (agencijska, ali i samostalna) za koja vam zaista ne treba puno novaca.

Gdje si zadnje bila i kamo ćeš sljedeće?

Naše zadnje putovanje je bilo na Sejšele, tijekom srpnja i moram reći da je bilo fenomenalno! To je jedna od onih, skupljih destinacija, ali zaista ne morate potrošiti cijelo bogatstvo!  Sljedeće u planu veće putovanje je u Irsku, na proljeće, a do tada ćemo istraživati našu zemlju i možda se zaputiti kratko u neku od susjednih zemalja, jer nam je teško mirovati dugo.

 Fotografija ili video?

Teško pitanje, ne mogu izabrati. Sve ima neke svoje čari i ne bih se osjećala potpuno da nemam oboje kao uspomenu s putovanja. U početku smo samo fotografirali, ali u zadnjih nekoliko godina snimamo i filmiće, za koje se nadamo da će nekome i poslužiti kao pomoć ili možda da će motivirati nekoga na putovanje.  Fotografija ulovi onaj jedan djelić, koji može puno toga reći i bez riječi, a video je opet koristan kao prijenos informacija: može se bolje obuhvatiti neki prizor, priroda, grad, okolina i u trenutku kad osjetim inspiraciju mogu stati i snimiti nešto i to mi onda ostaje zauvijek zapisano.

 Gdje možemo pratiti tvoje (vaše) pustolovine?

Nevenove i moje pustolovine možete pratiti na našem youtube kanalu Nina i Neven (https://www.youtube.com/channel/UCK0U4zkeoGN5s6Ceez9oGrQ), a nedavno smo pokrenuli i svoju web stranicu, no još je u izradi.

Hvala na razgovoru i divnim fotografijama!

A ja vam želim da zavirite u još mnoge skrivene kutke naše Zemlje, osjetite čudesne gradove, udahnete snagu oceanskih valova i energiju planinskih vrhova. I kako bi Davor Rostuhar rekao, “Nijedan horizont nije predaleko“.

“Volim se sjećati zapravo svojih osjećaja - kako sam se osjećala u određenim trenucima ...”