Glava u oblacima

Odavno ne brojim koliko sam puta čula da mi je glava u oblacima. Moje najranije sjećanje vraća me u djetinjstvo prepuno mašte  i sanjarenja, crtanja i uživanja u držanju drvenih bojica. Miris tih bojica i novog bloka za crtanje osjećam i danas.  Sve se činilo mogućim. I sve je bilo moguće. A onda, dođe to razdoblje kada rastući moraš postajati ozbiljniji. Iako to nigdje ne piše, svi se vjerno drže tog nevidljivog i čudnog pravila. Razdoblje kada tvoji snovi ostaju samo snovi i kada ih zapravo ne želeći, zakopaš negdje u djetinjstvu. Jer snovi i pripadaju djetinjstvu, kažu ozbiljni ljudi. „Ne sanjaj, ne zavaravaj se, glava ti je u oblacima. To nije moguće. To možeš vidjeti samo u filmovima“ i lagano počnemo vjerovati u tuđe priče, tuđa iskustva i tuđa proročanstva. Gubimo sebe. Predajemo život nekome tko zna što je dobro za nas. Živimo tuđi život. Volimo reći da nismo rođeni pod sretnom zvijezdom (Da, baš ja, od svih duša ovog savršenog svemira nisam rođena pod sretnom zvijezdom. Baš je na meni svemir zakazao.) Nevjerojatno je kakvim se mislima hranimo. Uče nas da se starijima ne odgovara, drugim riječima, zabranjuje nam se iznositi vlastito mišljenje. Nelagodno nam je reći ne jer nije u redu povrijediti drugoga, a sebe očito jest. Ne možeš raditi ono što voliš jer posao mora biti težak, zamoran i ne smiješ voljeti ponedjeljak. Oh, koliko ludosti! Otkrijte mi u kojem kutku svemira su ovi postulati zapisani i zbog čega ih se tako vjerno držimo. Jesmo li sretni poštujući ih i zašto nismo?

Srećom, dođe i to vrijeme povratka sebi. Osjećaj je sličan onome kada izranjajući iz dubine plavetnila vidiš svjetlo na površini i napokon dolaziš do daha. Tek sada vidiš bistro, tek sada čuješ i osjećaš ono što je bilo zarobljeno u tvojim dubinama. Sretneš neke ljude, jer tragači se prepoznaju. U ruke ti dođu čarobne knjige, a ti, onako gotovo u nevjerici, ponovno otkrivaš ljepotu i čuda života. Radiš ono što ti srce želi. Prisjećajući se svih svojih snova i želja, potvrđuješ ono što je tvoja duša oduvijek znala. Radost! Otkucaji srca sada tuku nekim veselijim ritmom i osjećaš da tako mora biti. Shvaćaš da nitko osim tebe ne može znati što je najbolje za tvoj rast i shvaćaš da jedina osoba kojoj možeš vjerovati i u koju moraš vjerovati jesi TI. Postaje ti sve jasnije da si više TI, a manje ONI. Pa iznova upoznajući sebe dolaziš do zaključka da si ovdje s nekim razlogom i da svi talenti koji su ti dani nisu ovdje da bi ih koristio polovično. Imamo ih da bismo ih njegovali i živjeli. Zašto bi nam netko dao puni potencijal za slikanje i rekao „ali to ti može biti samo hobi“. Razmislite malo. Nije li zapravo nezahvalno ne raditi ono u čemu smo najbolji i što nas veseli?

Smisao je biti slobodan od tuđih misli, osjećati svoju svrhu i živjeti je. I dok ovo pišem ne razmišljam kome će se dopasti, tko će popljuvati, a tko će se možda pronaći u ovim razmišljanjima. I da nitko ovo ne pročita, vrijedilo je napisati jer mene veseli. Pišući ovo realizirala sam ideju koja mi je došla, koraknula sam izvan zone komfora i osjetila slobodu. Bliže sam sebi.

I na kraju sam shvatila, da samo onda kada mi je glava u oblacima, moje srce je na mjestu.