S one strane

Nikad ne znaš kada će te posjetiti. Dođe nenajavljeno. Samo tako. Toliko joj je to prirodno da samo bane. I evo je, već pleše predjelima tvoga uma, istražuje, ne miruje. Gotovo da čuješ glas, osjećaš nemir i potrebu za pokretanjem. Zapravo, poziva te da joj se pridružiš. Tebe je izabrala. Hajde, što čekaš? Ako se ne odazoveš, možda ode. Ako se odazoveš, postoji mogućnost da će te svijet proglasiti ludim. Ono što je lakše ne znači da je bolje, a ono što je sigurnije zasigurno nije izazovnije. Takve su ideje – lude, neshvatljive, apstraktne, zastrašujuće, snažne, neodoljive, intrigantne, poticajne, guraju preko zamišljenih granica naših mogućnosti, osvajaju um i dušu, magične su. Namijenjene su baš nama.

Ponekad ih se rađa previše odjednom. Samo se gomilaju, naviru, stvaraju buru u mislima, podižu valove u moru atoma i stanica. Neke otpadnu, za neke još nije vrijeme, neke ne odustaju, neke se ostvaruju. Mogu li ih ikako zadržati ako ih zapišem na papir i zaustavim u vremenu? Hoće li ispariti s vremenom? Pitam se kamo odlaze ideje koje ne uspijemo uloviti i realizirati? Odlaze li nekome drugome? Vraćaju li se? Odlaze li s ovog svijeta? Možda to nikad nećemo saznati, a možda se pretvaraju u zvjezdanu prašinu udaljenu miljama svjetlosnih godina.

Prihvatiti ideju koja te najviše veseli i ispunjava najbolji je izbor. Nepogrešivi. Vjera u tu ideju je nesalomljiva, a fokus je jasan. Vrata koja se zatvore na tom putu neka te ne obeshrabre. Možda su bila pogrešna. Otvorit će se ona koja ti trebaju. A možda su to već sljedeća na koja kucaš.