Kako znaš da si živ ako ne ostavljaš valove za sobom?

U dijalogu sa vlastitim umom i mogućnostima dolazim do ideje da granice postavljamo sami i to na one točke koje sami odabiremo. Ograničeni smo mislima, drugima i vjerom u sebe. Zatim mislimo da smo ograničeni i vremenom, godinama, spolom ili financijama. Također volimo naglasiti i nesigurnost svakodnevnice. Oni najmaštovitiji kažu da su jednostavno rođeni u pogrešno vrijeme  na pogrešnom mjestu. Slažemo tako bezbrojne izgovore kojima oblikujemo okvir unutar kojega, prema našem mišljenju, pripadamo. E, sada kada imamo okvir, imamo dobre temelje za podizanje zidova unutar kojih ćemo se utaboriti do kraja života. Dobra, čvrsta i sigurna kutija čuvat će nas od napasti i strahova izvanjskog svijeta. Unutra je toplo, sve je poznato i, ono što je od životne važnosti, imamo kontrolu. Ali pobogu, toliko je dosadno, zagušljivo i nema mjesta! Toliko je ograničavajuće!

Kada shvatimo da su granice, okviri i kutije samo proizvod našeg uma, shvatimo da one zapravo ne egzistiraju u realnosti. I onda, kada čujemo da je sve moguće, pokušajmo barem uzeti u obzir tu mogućnost ako već ne možemo potpuno u nju povjerovati. Pokušajmo svaki dan učiniti nešto čega se plašimo jer tako rušimo zidove. Pokušajmo svaki dan učiniti nešto što nikada nismo jer tako rastemo. Učinimo ono što nas veseli jer se tako naš duh hrani.

Volim izreku koja kaže: “ Iako su brodovi najsigurniji u luci, oni nisu građeni da budu u luci.“ Njihova je svrha puno viša. Tako je i s nama ljudima. Kako uopće znaš da si živ ako ne ostavljaš valove za sobom?