The art of doing nothing
Raditi ništa. Misliti ništa. Prepustiti se. Utonuti u sebe.
Odgovorno tvrdim da je to nešto najizazovnije otkada je riječ MORAM postala lajtmotiv svakoga dana. Osim što je najizazovnije (neću reći teško, jer zaista ne znam koliko moranje teži u kilogramima), postalo je pravo umijeće, umjetnost. Toliko smo se udaljili te sposobnosti i zatomili je negdje unutar sebe da se u čuđenju pitamo što uopće znači raditi i misliti ništa. I je li to kakvo bogohuljenje ili sramota? Trebamo li se sramiti osjećaja da nam je potreban predah dok ostali bezglavo jure brzinom svjetlosti osiguravajući materijalno zaleđe za crne dane? Kad smo kod toga, zašto bi dani koji stižu bili crni, a ne primjerice zlatni? Zarobljeni smo u vlastitim labirintima. Zakočeni usađenim uvjerenjima. Povrh svega, grčimo se u osjećajima krivnje i manjka vrijednosti, a da nismo ni svjesni koliko smo božanstveni (veze nema s religijom).
Da mi je iscrtati mapu svih naših dnevnih putanja, misli, obveza, planova, želja, odustajanja, ostvarivanja, padanja i podizanja, bojim se da bi to izgledalo poput Pollockovih slika vibrantnih boja i pomalo luđačkih kretanja bez imalo praznog prostora, bez predaha i praznog hoda. Kada bi ugledali takvu mapu vjerujem da bi se prestrašili, a zatim osvijestili. Iako bi ego sigurno pjevao od sreće nad brojem akcija koje je sposoban provesti unutar 24 sata, duša bi tražila samo jednu stvar – mir.
Mir je nešto što smo zaboravili ili logično pretpostavili da će nas dočekati u mirovini. Ako nastavimo ovim tempom, pitanje je hoćemo li mi uopće dočekati tu mirovinu, a ne ona nas. I eto odgovora na pitanje zašto raditi i misliti ništa. Takav „rad“ odmor je za naš misaoni proces i mentalni sklop, toliko željeni reset i povratak na prvobitne postavke. Meditacija, zahvalnost, otpuštanje i yoga samo su neki od načina kako ostati živ, zdrav i prisutan, stoga nikako nisu pomodarstvo već potreba suvremenog čovjeka. Ni put na Maldive neće koristiti ako se ne umijemo opustiti i uzemljiti. Misliti i raditi ništa ne znači cijeli dan ležati u sjeni palme s koktelom u ruci, već znači izdvojiti nekoliko minuta u danu za tu itekako blagodatnu aktivnost povratka sebi, otpuštanja i opuštanja. To znači baciti u vjetar sve ono što nam ne služi, presložiti prioritete, rastaviti se na komadiće, sakupiti ono što nam služi i biti najbolja verzija sebe svaki dan. To znači svjesno i s razlogom sjesti, duboko disati i ne rasuđivati i valorizirati. Samo BITI. To je umijeće.
I upravo mi je na pamet pala dobra stara latinska koja kaže, „Omnia mea mecum porto.“ E pa kad već sve svoje nosimo sa sobom, želim da onda to budu sreća i unutarnji mir. Samo se sjetimo se da imamo mogućnost biranja i da smo mi oni koji biraju.
