Kada početi putovati s djecom?
The art of travel
Priča ide ovako; najprije su premali i ništa ne razumiju, onda su malo veći, pa iako razumiju neće se sjećati. Kada krenu u školu spremni su usvajati sadržaj i zadržati sjećanje, no ne možeš putovati kad je škola, stoga biraj period praznika koji je ujedno najskuplji, najtopliji ili najhladniji. Malo nakon toga odletjet će iz gnijezda i pomoću vlastitih krila otkrivati svijet. Dakle, kada je pravo vrijeme?
Iznenadit ćete se koliko je jednostavno. Odgovor je - sada. Uvijek sada. I uvijek kada vi to odlučite.
Iskreno, pitanje kada početi putovati s djecom svrstavam u skupinu s onim kada početi čitati djeci ili kada ih početi učiti reći „hvala“. Dakle, odmah i sada.
Sasvim je prirodno da se javljaju osjećaji poput straha, nelagode ili nesigurnosti. To je dobra vijest jer su to emocije koje preplavljuju svakog odgovornog roditelja. Svatko tko na dnevnoj bazi propitkuje svoje postupke, metode i odluke je odgovoran i svjestan roditelj. Vi želite najbolje za svoje dijete i na dobrom ste putu. Osluškujte sebe i učite o sebi kako biste ono najvrijednije mogli dati svojim najvažnijim malim (i velikim) ljudima.
Vjerojatno se javljaju misli poput „nismo spremni“, no spremnost se ne postiže ostajanjem na mjestu. Ona se postiže pokretom, odlukom i akcijom. Možda će veše prvo putovanje biti daleko od očekivanog, no ne odustajte. Svako sljedeće bit će još zabavnije, lakše, uhodanije, s manje nepotrebnih stvari, a s više veselja. Smirite sebe i nepoželjne misli. Usmjerite se na dobrobiti koje putovanje nosi sa sobom; ne samo za dijete, već i za vas kao obitelj. Trenuci zajedničkog istraživanja novih mjesta, okusa i mirisa možda su nešto najvrijednije što će dijete nositi u sebi. Veselite se vidjeti kako ćete reagirati u novom okruženju i što ćete naučiti iz proživljenog. Putovati, a istovremeno razvijati obiteljsko zajedništvo koje svakim kilometrom postaje jače, privrženije i obilato ljubavi jest toliko bogatstvo.
Ništa se ne može mjeriti s osobnim iskustvom. Uvijek se sjetim svog studiranja i učenja umjetnosti iz ogromnih teških knjiga. Slike, skulpture, arhitektura i tlocrti nanizani među stranicama beskonačnog teksta. Nula osjećaja, nula emocija. Ali zato onaj osjećaj kada samo konačno stala pred to umjetničko djelo nikad neću zaboraviti! Te boje i nanosi, struktura i oblici, ta veličina i prostor. To je ono što stvara doživljaj i budi emocije koje se trajno urezuju u naše sjećanje čime postaju dio nas. Tek sam tada, kada sam stala i iskustveno spoznala to djelo, zaista ga i razumjela. Nekako iz tog osobnog iskustva usudim se povući paralelu s učenjem kod djece tijekom putovanja, čitanja ili igre. Kako ćemo djetetu objasniti planinu ako nogom nije kročilo na nju? Kako ćemo mu pričati o raznim jezicima ako čuje samo svoj materinji i kako ćemo mu, u konačnici, objasniti svijet ako nije izašao iz vlastitog dvorišta? Živimo da bismo iskusili i spoznali, a ne da bismo napamet pričali o gradovima u kojima nismo bili ili o rezultatima istraživanja u kojima nismo sudjelovali.
Umijeće putovanja je nešto što želimo usaditi našoj djeci. Nešto što će uz knjige i priče obogatiti njihovo iskustvo i doživljaje. Želimo da iskuse uzbuđenje polijetanja i slijetanja, plovidbu nepredvidivim oceanima, drmusanje tračnicama, vožnju nepreglednim prostranstvima, da udahnu nove kulture i otkriju nove gradove. Da nauče ono što se u školi ne uči, a trebalo bi. Želimo im spoznaju da iako se izgledom razlikujemo, smo zapravo svi jednaki. Da uoče drukčiji položaj zvijezda iako svi dišemo pod istim nebom i da je jedna valuta koja vrijedi valuta srca.
Sa željom da naša sjećanja objedinim na jednom mjestu i zapišem najdraže zajedničke trenutke, kreirala sam Traveler`s Journal kojeg nosim na svako naše putovanje. Ako i ti želiš spremiti sjećanja na sigurno i lijepo mjesto, osiguraj si dnevnik klikom na button ispod fotografije.
P.S I ne, nema ništa lošega u tome da roditelji otputuju sami. Ako postoji savršena win-win situacija onda je to ova. Dijete nikako nije na gubitku. Ono je osvojilo je predivan vikend kod bake i djeda – kod ljudi koji bi za njega učinili sve. Pa i otišli na kraj svijeta
